Čovjek koji pljuje na svoj grob

Treba čitati samo dobre knjige, poučne, zanimljive, one od kojih nam je lijepo i koje listamo sa zanimanjem; za takve ne treba žaliti ni vremena, a ni novaca za kupovinu. Knjige iz kojih imamo šta naučiti, koje nas ne gnjave, ne pametuju, ne savjetuju... Jednostavno, knjige za koje nam nije žao dati koji sat ili koji dan života. Jednako kako se treba družiti sa pametnim, vedrim i dobrim ljudima, a u širokom luku zaobilaziti iskompleksirane budalaše, kojih je čini se sve više. Štata je život trošiti na loše knjige i loše ljude. Da smo u normalnom svijetu, bila bi kulturna vijest da je pisac kakav je Sead Mahnutefendić napisao novi roman, novu knjigu. Na zapadu bi to bilo, Kao u filmu: pisac za radnim stolom, zamišljen nad tekstom, koji se odmotava, pa onda sastanak sa izdavačem, dogovor... Štampanje knjige u nekom golemom tiražu, pune knjižare ljudi koji se guraju oko autora da dobiju potpis. Da smo u normalnom svijetu, sve bi bilo drugačije i niko ne bi postavlja pitanje: je li prvo bila knjiga ili pisac? No, kako nam je, tako nam je, gdje smo tu smo, i nad tim ne treba nešto posebno gorke suze liti, ako si već pisac tvoje je da pišeš. Mahmutefendić je poodavno pisac, i to vrijedan i talentovan, ozbiljan, a pisac, kao što je poznato, uglavnom piše.