Bosanske odive

Kompleksnost i raskošnost psiholoških aspekata i ljepote žene su kao i ljubav nešto svevremensko i neprevaziđeno jer uvijek otkrivaju i nude nešto novo i veliko nadahnjujući umjetnost i sam život novim oblicima i sferama. Svijet bosanske žene je po mnogo čemu jedan još čudesniji i šarolikiji jer o ženamama sa naših zanosnih, začaranih i nepredvidivih vrleti mogli bi se napisati i tomovi knjiga i svaka bi više ličila sagama nego istinitim pričama. Ta žena je oličenje lirizma u svojoj svetinji materinstva, toplog doma u kojem pod njenim rukama čarobnice stvari i život poprimaju jedan novi smisao i spoj. Ona je pjesnikinja u svom domu jer se ne miri sa slikom stvarnosti i ona je mijenja svojom dušom, rukama, pričom i izgledom. U svom prostoru ona je umjetnica života, jer ni iz čega stvara nešto i to nešto je začinjeno najskupocjenijim začinima zvanim toplina i ljubav. Ona je svojom alhemijom ublažavala bolove i pustoš ratova, nestašice, smišljajući supstitute za sve čega nije bilo i čime su nas snovi neumorno mamili. Pisati o bosanskoj ženi je isto što i otisnuti se poput Sinbada moreplovca u bajkovito putovanje u nešto novo, čudesno i još ne sanjano. Može se reći da se je i književnik i novinar Uzer Bukvić hrabro i odlučno otisnuo u tu sferu da rasvijetli puteve i sudbine bosanskih žena u egzilu. U svojoj knjizi „Bosanske odive“ on ih svojim novinarskim umijećem navodi da pričaju o sebi i svojima životnim storijama, koje su imale neki prirodni i hamonični tok dok rat nije preko noći promijenio sve i učinio da se u borbi za goli život otisnu u svijet i nepoznato i počnu ispočetka. Početi ispočetka... na krhotinama, bolnim gubicima, stradanjima, strahovima, teretom prošlosti i teretom budućnosti. Težak i gotovo nemoguć zadatak koji ona, ta hrabra bosanska žena, herojina iznosi a koju Bukvić rasvjetljava i podiže na pijadestal dajući joj mogućnost da priča o sebi svom mukotrpnom putu od pepela do uspjeha. U bijelom svijetu ona se bori i uči, ona stvara, ona sanja, ona pravi karijeru u nauci, umjetnosti i svim poljima stvaranja i života. Ona nosi sevdalinki u duši i pjeva je, u sobi, na skupovima, koncertima, a u trenucima osame plače i govori sama sebi: moram naprijed, u ime sebe, u ime Bosne, djece, ljubavi i svega što je smisao stvaranja i postojanja.