Boje moje provincije

Roman „Boje moje provincije“, autorice Renate Karadžić na topao i neposredan način preslikava sudbinu jedne generacije, one generacije kada su djeca prekonoći postajala ljudi. Ines Medić, glavna junakinja romana, je vrijedna, ambiciozna, topla pjesnička duša i možemo reći na svoj način malo posebna srednjoškolka. Potiče iz provincije podno Grmeča, provincije u čijem se zagrljaju “rodila, progovorila, prohodala, smijala se, plakala i prvi put zaljubila”. U zanosu zaljubljenosti traži sebe, traži svoj put. “Slušala sam otkucaje njegovog srca i razmišljala, da li me on baš toliko voli. Zašto mene!? Ko sam ja?” U teškim trenucima, velikim životnim dilemama i strahovima, “mir u duši” nalazi u svojim knjigama, toplom kutku svoje sobe i uz svoju nanu. “Zagrlila sam je i uvukla glavu u njenu šamiju... Ah, kako je samo mirisala ta šamija sa kericama.” Miris knjiga, nanine šamije, male dekice iz djetinjstva, daju joj spokoj i mir, daju joj sigurnost. “Mala dekica iz djetinjstva je mirisala na mamu, tatu i braću. Na naš toplohladni dom, uštipke i džem od šipka.” Ratni vihor devedesetih određuje životni put junakinje iz romana. “Ako ne poginem u ratu majko, umrijeću od tuge. Ljudi umiru od starosti i raznih bolesti. Ja, ja ću umrijetiod tuge”. Boje provincije, koloritom duginih boja, pomažu joj da preživi, odraste, sazri i donese odluke koje će odrediti njen daljnji put. Ines Medić, glavna junakinja romana „Boje moje provincije“, rođena sedamdesetih u braku Jelene i Mustafe u provinciji podno Grmeča, odgajana uz nanu, “danas zna gdje i kome pripada i kuda ide.”