Bijeg na visoravan

Ako je tačno da je za Andrića (kvazi)historijska građa svetinja, a da je za Selimovića literarna opsesija čovjek i vlast, za Marka Vešovića moglo bi se ustvrditi da mu je u centru interesovanja Bog i čovjek, ili, preciznije, čovjek i Bog u kontekstu novije bosanskohercegovačke historijske zbilje. Iako se u ovim pričama, na tri mjesta, deklarira kao ateist (potpuno svjestan da ateizam zapravo i ne postoji), na više od stotinu mjesta Vešović priziva Bogaoga u različitim kontekstima. Njegova uznemirena duša (blago svakom ko danas nije živ), sklona dobru, umorna od traženja istine i pravde (prestaje ih traziti, nastoji ih živjeti), ne mireći se s užasima rata i svekolikog zla koje ga okružuje, pribježište traži u ironiji i sarkazmu, ruga se nacionalističkom bogu, koji je kako sam kaže, negacija svega božanskog u čovjeku, a priča o tome kako se ljudi mogu ubijati u ime boga nacije najdirektnije je poništenje teologije. Zato je svaka od ovih pripovijesti uvjerljiva, iako je teško odrediti dokle teče istina,a odakle počinje priča… Jedna od glavnih preokupacija Vešovićevih misli u njegovoj zadnjoj knjizi Bijeg na visoravan predstavljaju dešavanja iz perioda rata, ali i iz doba njegova djetinjstva. Knjigu je autor podijelio na četiri dijela, a svaki dio je nazvao po nekoj priči iz tog dijela. Prvi dio, Kao kad je bio živ govori isključivo o ratnoj tematici, a drugi dio Iz Crne Gore, kako i sam naslov nagoviještava, govori o rodnom mu kraju, najčešće o djetinjstvu. Preostala dva dijela (Bijeg na visoravan i Glađani Sarajeva) iako nemaju preciziranu tematiku, ona im je dosta slična kao u i prva dva dijela. Marko Vešović, kao i najčešće, svoje čitaoce upućuje na ratna dešavanja. Toliko rabljena tema da bi neko pomislio da se tu više nema šta reći, da je ljudima dovoljno što su to živjeli i ne treba još sad da čitaju. Ove konstatacije nikako nemaju svoju podlogu kada je u pitanju Marko. On svojim humorom, ali nerijetko i hladnokrvnošću kada govori o brutalnim dešavanjima minulog rata potiče čitaoca da upravu tu brutalnost sagleda u njenoj potpunoj strahoti. Jer se stvari i mogu pogledati u njenom pravom svjetlu samo kada nas ne preplave emocije. Njegov humor nam pokazuje na koje su sve načine ljudi borili protiv agresije, a hladnokrvnost govori koliko su ljudi navikli na granate i buku. Marko je svojom jednostavnošću izražaja zaista uspio u tome da njegova književnost (p)ostane „svjedočanstvom užasa“!