Bosna, živo sjećanje

U augustu 1992., jedan američki novinar je otkrio postojanje zatvoreničkih logora za civile, koje su držali srpski nacionalisti oko Prijedora, na sjeverozapadu Bosne. Snimci na televiziji i jedna fotografija, obišli su cijelu planetu. Taj kraj je tako postao, za nacionalističke snage Radovana Karadžića i Ratka Mladića neka vrsta laboratorije za etničko čišćenje. Tamo nije nedostajalo zločina, u međuvremenu je Međunarodni krivični sud osudio neke od njihovih počinioca, a od kraja rata u decembru 1995. godine više od 10.000 osoba koje su morale pobjeći pred progonima su se vratile za stalno u Prijedor. Isabelle Wesselingh i Arnaud Vaulerin su proveli jedno dugačko istraživanje, u želji da shvate kako je taj povratak moguć. Kako žrtve mogu u prolazu susretati one koji su učestvovali u njihovim patnjama i izvukli iz njih koristi? Šta se govori danas o jučerašnjem ratu i zločinima koji su počinjeni? Kakvo sjećanje ljudi žele sačuvati? Napokon, da li se može zamisliti jedno istinsko pomirenje? Ono što se nazire, to je živo sjećanje, utjelovljeno među izbjeglicama i povratnicima u nimalo običnim ličnostima koje žele izgraditi trajan, ali i lucidan, odnosno svjestan mir. Preko granice Bosne i Hercegovine, sve opasnosti od nekih mogućih sutrašnjih ratova su izložene, i predstavljene kao izazovi koji će odrediti budućnosti.