Detalji
Dugo vremena je u širim javnim, političkim, društvenim, pa i u nekada vladajućim kulturnim i znanstvenim krugovima na tlu bivše Jugoslavije, o Bosni i Hercegovini širena ocjena kako je to u svakom, a osobito u duhovnom pogledu, veoma zaostala zemlja u kojoj se stoljećima nije ništa duhovno značajno dogodilo, te da je takva svagda i bila.
Ta ocjena se, naravno, nije temeljila na bilo kakvim ozbiljnim činjenicama, analizama istih i valjanim argumentima, koji bi bili dokazivi ili podložni provjeravanju nego je bila izraz brojnih dugo stvaranih i naslijeđivanih predrasuda i raznih ideologizama, a prije svega stavova svih na-rastajućih ovdašnjih nacionalizama, osobito srpskog i hrvatskog, o tome kako Bosna nije uopće historijski supstancijalna, ni u državnom, ni u političkom pa ni u kulturnom pogledu, da bi zaslužila da ima uopće svoju historiju i svoj državni, kulturno-historijski i politički identitet, a pogotovo državnost.
Protagonisti tog stava tvrdili su da je bosanska povijest ili ono što se takvom naziva, prostor duhovne pustoši, da je, u duhovnom smislu, sve što se je zbivalo u cjelokupnoj bosanskoj povijesti, a osobito ono što se je zbivalo tokom višestoljetne uključenosti Bosne u Osmansko carstvo i osmanske vladavine u njoj, posve negativno i prazno, da sve to predstavlja vidan nazadak, čak i u odnosu na vrijeme i prilike koje su postojale prije vladavine Osmanlija u Bosni, te da je osmanlijska uprava značila prestanak svakog duhovnog napretka u zemlji.
Proizvoda u bazi
