Bestijarij ili Orfejeva pratnja

Ovaj Bestijarij nastao je kao savršen spoj Apollinaireovih stihova i drvoreza Raoula Dufyja. Pojavio se godine 1911, dakle, prije negoli što je izišla Apollinaireova zbirka Alkoholi, u samo 120 primjeraka koji su danas prava bibliofilska rijetkost. Knjiga je to za sladokusce, ali i znalce s profinjenim, gotovo ezoteričnim znanjima, prepuna smisla koji se u suprožimanju stiha i slike, neprestano iznova otkriva, ali i prikriva, obnavljajući time svoj poziv na novi razgled stihova, novo čitanje slike. Orfej, u pratnji novih kompleksnih životinja, iz višeg, nižeg i srednjeg svijeta, pojavljuje se četiri puta. To je uvijek drukčiji Orfej, i riječju i slikom. Prvi put to je sam pjesnik, Guillaume Apollinaire u svome, tada kubističkom Parizu, zatim to je srednjovjekovni plemić s nekog goblena iz Clunyja, pa onda Orfej koji priziva na sebe lik Dobroga pastira; na kraju to je opet Orfej pjesnik, koji odisejski odlučno gazi između scila i harbida što ih tvore Sirene, Ženka vodomara i Amor, žudeći na svoje strune prizvati pjesmu anđeoskih bića. Nakon Apollinaireove smrti, godine 1919. objavljena su dva, u Bestijarij neuvrštena četverostiha, koji pripadaju ovoj »faunskoj poemi«, a ona nam potkraj ovog našeg stoljeća donosi i duh drevne Helade i duh početka stoljeća, u višeznačnoj jukstapoziciji vremena i smisla...