Bazen - tri novele

Bazen je prva knjiga Joko Ogave koja je objavljena na engleskom jeziku i odmah je doživjela veliki uspjeh. Nagrađena je priznanjem Širli Džekson, koje se dodjeljuje za izuzetna književna ostvarenja na polju psiholoških romana i priča s elementima fantastike i horora. Tri izvrsno napisane novele predstavljene u ovoj knjizi, pokazuju autorkino umijeće da sačini napet zaplet koji čitaoca često dovodi u nedoumicu. U svakoj priči, naratorski glas je ravan, emocionalno udaljen, i u sve tri priče glavne junakinje su žene. Knjigu prožima atmosfera jezivotosti kakva se javlja u noćnoj mori, te opasan osećaj da ljepota i bol mogu postojati istovremeno. Ogavina pripovijedna tehnika mogla bi se uporediti sa iskrivljenim ogledalom: uobičajene reakcije su toliko iskošene da se pretvaraju u nešto potpuno neočekivano: slike se ređaju i povezuju na veoma iznenađujuće načine. U zavisnosti od čitaoca, to može da izazove čuđenje ili čak neku vrstu gađenja. (Naslovna priča govori o mladoj djevojci Aji, koja se hvata ukoštac s rastućim osjećajem otuđenosti od sopstvene porodice. Njeni religiozni roditelji odgajili su je zajedno sa napuštenom djecom koju su prihvatili na čuvanje u sirotište nazvano Svetionik. Porodične fotografije ispunjene su lišcima siročića, a tu sam i ja, kaže Aja, izgubljene među njima. Jedino dijete s kojim osjeća povezanost jeste dječak po imenu Ðun. Aja svake nedjelje odlazi na njegove treninge plivanja, i posmatra ga. Uživa u prekrasnim pokretima Ðunovog tijela, ali je nemogućnost da do kraja razvije strast koju osjeća, dovodi do novog, nepoznatog iskustva. U njoj se razvija pakost i ona otkriva gotovo čulno zadovoljstvo u tome da muči maleno siroče koje joj je prepušteno na brigu. Ogava smešta jedno kraj drugog uzvišeno i odurno, kao da želi da pokaže koliko su zapravo bliska ta dva osjećanja. I druge dve priče pokazuju autorkinu vještinu da prikaže fine nijanse okrutnosti. U Dneviku trudnoće, za koji je spisateljica dobila prestižnu Akutagavinu nagradu, još jedan udaljeni posmatrač: žena kod koje iz nekog razloga izostaju očekivane reakcije. Ona bilježi tjeskobu i mučninu svoje sestre u trudnoći, pritom uživajuci u sopstvenom apetitu: Mislim na nju, sklupčanu u krevetu, okruženu svim tim mirisima i široko otvorim usta da sa zalogajem mesa progutam i tamu. Ovde Ogava koristi moćno književno sredstvo, često u dječjim pričama: u jukstapoziciju stavlja udobnost i strah, topli dom i bljesak zuba. Nabijena dvosmislenošću, priča je strukturirana kao dnevnik, koji devet mjeseci sažima u niz nepovezanih trenutaka, pri čemu su zapažanja junakinje uvek čudna i potpuno neočekivana. Posljednja priča, Studentski dom, iako najtradicionalnije ispričana, zapravo je najneobičnija, skoro bizarna. Veza između poznatog i opasnog ovde je posebno naglašena i čvrsta. Žena priprema sve što je potrebno kako bi smjestila svog nećaka u studentski dom u kojem je i sama svojevremeno živjela. Nakon što se doselio, njen rođak nestaje. Ili se bar tako čini. Male tajne o kojima je samo načula prije mnogo godina počinju da se šire pred njom i mjesto koje je nekoć smatrala drugim domom sada izgleda strano. „Imala sam osjećanje da me je neka nepoznata sila dovela u ovaj nevjerovatni položaj i govorila sam sebi da će se sve uskoro završiti i svijet će se opet vratiti u svoje normalno stanje. Ogava pušta čitaoca da vjeruje kako priča ide ka tužnom, ali izvesnom objašnjenju: rec je, nažalost, o nesreći. Ali onda naglo menja smer pripovjedanja – i odlazi u nepredvidljivo, neočekivano, zapanjujuće. Dok se junakinja penje stepenicama da otkrije tajnu studentskog doma, zapravo se čitava zbirka završava misterioznim podsećanjem: duboka, zapretena osjećanja su tu, baš nadohvat naše ruke.)