Detalji
Sa živima sam se teško snalazio. Zapelo bi negdje sprva, kod pogleda, stiska tople ljigave šake, a u nekoliko navrata smo dogurali i do razgovora i tu bi stvar pucala.
Smatrali su me čudakom, a ja se nisam bunio. Odlično sam znao šta pričaju kad se osame i s kim zbijaju šale kad nemaju pametnija posla, ni to mi nije previše smetalo.
Znao sam da će oni koji kod mene dođu, u većini slučajeva doći opruženi, ne na svojim nogama, i ne svojom voljom.
Da li sam spomenuo da radim u mrtvačnici i da se sa svojim mušterijama odlično slažem, obično mnogo bolje nego dok su hodali zemljom.
Valjalo je biti dovoljno strpljiv i završiti započete razgovore pod mojim uslovima.
Optužuju me da nisam druželjubiv, da sam samotnjak a ne znaju ni šta znači ta riječ, oni što ne znaju da slušaju tvrde da samo šutim; kad treba i kad ne treba, a ja više pričam sa mrtvima nego oni sa živima, kraj njih sam kada ih svi ostave i vrate se svojim ženicama u tople krevete, dočekujem ih i ispraćam; i jedino preda mnom se ne crvene goli kao od majke rođeni.
Dok su živi kasne na posao, strahuju od šefa, žure kući jer je žena ljubomorna, žure da poprave auto, u kupovinu, pozorište, toliko žure da ne znaju ime svom prvom komšiji; onom u garsonijeri, na desetom, ne znaju da ih on čeka i da se zadnja kafa sa njim pije; a onda imaju na raspolaganju svo vrijeme i ovog i onog svijeta.
Možda ipak nije tako tragično za one koji smrt prihvate kao sastavni dio puta, kao pratioca bez koga ni života ne bi bilo.