Veronikin rubac

Preda mnom je vrt, čudovit kao Veronikin rubac. Rubac, koji svojim zlatnim rukama cijeli život vezla moja mama. Tako kao što mnogi pjesnici cijeli život pišu samo jednu knjigu pjesama. U njega je, bezglasnim jezikom spretnih prstiju, utkala svoju životnu priču. Uglavnom crnu kroniku naše obitelji, u kojoj je bilo uvijek više mrtvih nego živih. Više ubijenih u ratovima, nego onih koji su umrli prirodnom smrću. Veronikin rubac je meni otvoren do sada nepoznat svijet, koji je moja prva ljubav stvorila tanki tankom iglom i još tanjim gotovo nevidljivim nitima svijetlih boja svojih neostvarenih snova, želja i nada i tamnih boja patnje, rana i boli. I na bjelini platna, koje je jednom bilo vedro modro nebo, drugi put oblačno sivo ili crno nebo bez zvijezda mjsečine, treći puta zeleni travnjak ili tirkiznoplavo more, protkala ga je vlasima, koje su, vremenom, kao sve u njoj i oko nje, mijenjala nijanse. Knjiga sadrži 75 pjesama.