U potpalublju

Reizdanje kultnog romana dobitnika NIN-ove nagrade upotpunjeno obimnim predgovorom autora, preciznom hronologijom događaja sa kraja 1991. godine i pogovorom Teofila Pančića, svojevrsnim osvrtom na lični doživljaj susreta sa debitantskim romanom tada anonimnog mladog pisca. Ponovni susret sa ovim romanom, nakon dugih sedamnaest godina, donosi mi zanimljive, čak donekle neočekivane spoznaje. U potpalublju je mogao zapravo biti mali ljubavni roman jednog beogradskog Holdena Kolfilda koji je, eto, ipak odrastao, šta god to značilo. Još više od toga, to je knjiga o našim porodicama, o sipljivoj, neupadljivoj boleštini očinsko-sinovljevskih ili majčinsko-kćerinskih odnosa iza koje tek ponekad prošikne neka neuporediva nježnost. O uzvišenosti roditeljske ljubavi koja se tako nevjerovatno, zapanjujuće, posramljujuće lako pretvori u nešto što zaliči na posvemašnju hladnoću, onda kada treba izabrati, recimo, između sina i Države. A državu poštujemo jer je se bojimo, iz čega nekako ispada da sina ne poštujemo, jer ga se ne bojimo dovoljno, mada se bojimo za njega. I o tome govori Potpalublje, ali bez nadobudne gorčine, onako kako treba govoriti o stvarima koje su duboko u nama, s kojima ne umemo izaći na kraj jer smo tako slabi i jer tako ne znamo ništa. Kada danas mislim o Potpalublju, mislim na onaj metalni trbušni osećaj s kojim smo preživjeli - to jest, ako smo preživjeli - tu 1991. i godine koje su joj usledile, osećaj koji je Arsenijević izvanredno sublimirao u tom kratkom romanu, terapijski kompresovanom kao kakva tableta za smirenje.