Taj čovjek

Makar se u posljednje vrijeme Alija Isaković medijski najčešće predstavlja kao neka vrsta bošnjačke kulturološke ikone, on je ipak prije svega pisac. Priče iz zbrike Taj čovjek predstavljaju jedan od vrhunaca Isakovićevog opusa. Iz njih se zrcali prepoznatljiva osebujnost Isakovićeva rukopisa. Prozaist, dramatičar, istraživač književne povijesti i jezika. U prozi okušao se gotovo u svim formama (roman, kratka priča, pripovijest, putopis, aforizam), a mnoge prozne tekstove uspješno je prerađivao u kazališne, televizijske i radijske drame. Isakovićeve proze, kao i dramske dijaloge, karakterizira izrazita eliptičnost i lapidarnost – ekonomičnost u riječima, a štedrost u značenjima. U njegovim najboljim novelama tačka gledišta izvanredno je pomična, a narativna svijest disperzira se i projicira u različite subjekte. Tim osebujnim darom opservacije i analitičnošću kao književnim postupkom Isaković razlaže i iznutra opisuje svijet trivijalne svakodnevnice, čineći ga potpuno novim i začudnim. Isaković objavio je romane Sunce o desno rame (1963) i Pobuna materije (1985), knjige pripovjedaka Semafor (1966), Taj čovjek (1975), televizijske i kazališne drame To (1969), Generalijum (1970), Hasanaginica (1975), knjigu putopisa Jednom (1987), antologiju bosanskohercegovačkoga putopisa Hodoljublje (1973), dnevničko-publicističku knjigu Antologija zla (1994). Kao istraživač zaslužan je za afirmaciju bošnjačko-muslimanske književnosti. Sastavio je znamenitu antologiju Biserje (1972), zbornik o Hasanaginici (1975), Građu za bibliografiju muslimanske književnosti (1972), zbornik O nacionaliziranju Muslimana (1990) i Rječnik bosanskoga jezika (1992). Ostavio je prepoznatljiv osobni pečat u uređivanju književnoga časopisa Život i edicije Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine.