Šinjel

Ukrajinac Nikolaj Vasiljevič Gogolj stvorio je modernu rusku književnost. Velikanima ruske proze od Dostojevskog do Bulgakova glavno nadahnuće je upravo Gogolj. Priča o Gogolju jest priča o tragičnom talentu, misticizmu i ludilu, o rukopisu koji je izgorio, o nosu i šinjelu, o revizoru i mrtvim dušama. Ruski pripovjedač i dramatičar. Potekavši od sitne ukrajinske vlastele, postao činovnikom u Sankt Peterburgu, a nekoliko godina boravio u Italiji. Poslije objavljivanja prvoga dijela romana Mrtve duše, pao u duboku duševnu krizu. Privučen pravoslavnim misticizmom, hodočastio je u Palestinu 1848. Teško obolivši, spalio je 1852. godine rukopis drugoga dijela Mrtvih duša, te ubrzo umro u teškim mukama, poremećena uma. Kratki Gogoljev život obilježen je intenzivnim stvaralačkim fazama, od tzv. ukrajinskih pripovjedaka (Večeri na majuru kraj Dikanjke 1-2, 1831-32) prepunih lokalnoga prirodnog, životnog i folklornog kolorita, preko zbirke Mirgorod (1835) u kojoj se nalazi i povijesni roman Taras Buljba, ali u kojoj se već snažno nagovještava zanimanje za ispitivanje svakodnevnoga života u tragičko-ironičkom, te groteskno-fantastičkom postupku. Proširivši tematiku na gradski i činovnički ambijent, Gogolj razvija i produbljuje te postupke, kombinirajući ih sa snažnim satiričkim tonom, u proznoj zbirci Arabeske (1835) i u nizu tzv. petrogradskih pripovijesti, te u komedijama među kojima je najslavnija Revizor (1836). Roman Mrtve duše (1842) svakako je najveće Gogoljevo djelo, u kojemu je snažnom kritičko-karikaturalnom imaginacijom obuhvaćen i opisan totalitet ruskoga društva. Ogromni, plodni i neprestani utjecaj Gogoljeva djela opisan je još u devetnaestom stoljeću u slavnoj izreci koja se pripisuje Dostojevskom (Svi smo izašli iz Gogoljeva Šinjela), a nastavio se u poetikama i djelima najvećih pisaca dvadesetoga stoljeća (Bulgakov, Remizov, Bjeli, na svoj način Babelj, itd).