Sanatorij

I život je multimedijalna pojava, rekao je u jednom od svojih intervjua Goran Tribuson. A kada taj život, u vremenima što će se pamtiti po zlu, počinje gubiti obrise realnosti, onda ga se mora opisati najprikladnijim riječima, jezikom što svojom atmosferom podsjeća na šutnju. Tribuson je u priču smještenu u prostor Istočne Slavonije, ugradio iskustva rada na premijernoj fantastici. Neki putnički vlak koji, na samom početku rata, klizi prema prostoru na kojem su crne arabeske rasprostrte po snijegu, neki luzer s čije povijesti bolesti blijedi dijagnoza, neka zemlja koja se pretvorila u pravi raj za trgovce starim željezom, neke pjesme u kojima dominiraju riječi kao Što su konji, ratnici, krv, smrt, barut i blato, sve to iscrtava pravu kafkijansku atmosferu. A u nju se, ionako, zvukovi i boje još dodatno sami upisuju. Priča je to o danima u kojima se s jednog prozora mogao vidjeti kaos i besmisao, a s drugog smislen oblik božanske patnje. Tribusonov se Sanatorij tek danas, kada je ratna priča temeljena na dokumentima iza nas - a šesnaest godina od prvoga izdanja - može primati u bogatstvu ponuđenih značenja.