Detalji
Ja sam noću pio, a danju radio, kazao je jednom prilikom Tin Ujević, objašnjavajući kako je uspio postati i ostati paradigma boemije na našim prostorima te ispisati u isto vrijeme čak sedamnaest svezaka, koliko imaju njegova sabrana djela. Ovaj pjesnik, esejista i prevodilac proveo je značajan dio života u Sarajevu.
Pjesnik, esejist, književni kritičar, prevoditelj. Jedinstveni genij jezika i stiha, živio je samo za književnost, s onu stranu građanskih konvencija i karijere, a posjedovao je neiscrpnu erudiciju, kojom je prožet sav njegov ogromni opus (Sabrana djela I-XVII, Zagreb, 1967). U mladosti bio je vatreni pristalica tzv. narodnoga ujedinjenja. Prekinuvši studije u Zagrebu, otišao 1912. u Beograd pa u Pariz. Aktivno surađivao s Jugoslavenskim odborom. Iz Pariza se u Zagreb vratio 1919. zagonetno promijenjen uslijed teških osobnih i političkih razočarenja. (U Ispitu savjesti 1919. godine napisao je: Augustin Ujević je odista umro, i ovaj čovjek koji diše u njegovoj lešini i navlači na se njegovo odijelo jest samo njegov neki prisni prijatelj ili čak sekretar, koji zna izvjesne njegove tajne, ali nije on.) Živio u Beogradu, zatim u Sarajevu, pa u Zagrebu. Najvažnije Ujevićeve knjige: Lelek sebra (Beograd, 1920), Kolajna (Beograd, 1926), Auto na korzu (Nikšić, 1932), Ojađeno zvono (Zagreb, 1933), Rukovet (Zagreb, 1950), Žedan kamen na studencu (Zagreb, 1954), Mamurluci i pobješnjela krava (Zagreb, 1956), Mudre i lude djevice, pjesničke proze (Sarajevo, 1957), te knjige eseja: Ljudi za vratima gostionice (Zagreb, 1938) i Skalpel kaosa (Zagreb, 1938). Objavio je ogroman broj izvanrednih kritičkih i polemičkih članaka, eseja, feljtona, putopisa. Izvrsno je prevodio moderne klasike sa svih najvažnijih evropskih jezika.