Rani jadi

U ovim riječima sa samog kraja druge knjige porodičnog ciklusa (riječ je Kišova), odzvanja osnovni ton cijele trilogije. Majka i dječak su u šumi, Grofovoj šumi, negdje u Mađarskoj, na koju se spušta mrak. Leđa im povijena pod teretom džakova punih šišarki za sirotinjsku vatru u izbjeglištvu. Miriše smola, u daljini čuje se rog, a među borovima lebdi duh odsutnog oca. Sve je tu i strani zvuci, mirisi, zatmnjena slika šume - dječak je iz grada - izbjeglička oskudica i, najteže od svega, čežnja za ocem. U Ranim jadima se to postojano prisustvo odsutnog oca u svijesti dječakovoj manifestuje strahom od neizvjesnog, poniženjem i potragom za utočištem u ljepoti dočaranog, domišljenog, izmišljenog.