Požar strasti

Przybyszewski i Bahr pozdravljaju u Kosorovim dramama neku novu, elementarnu enuncijaciju Božanstva, za kojim pohotno čezne kao za mutnim oblacima duša novoga čovjeka. One su kao neko ostvarenje, mramorna realizacija svojstava, koja su tom božanstvu primjenjivali moderni mislioci Tolstoj i Nietzsche. Idealna daljina, ovim piscima posve nepoznata zemlja Slavonija sa svojim raspojasanim životom, još je primogla, da oni vide u Kosorovim dramama novu kulturnu notu, izvještava oduševljeno Matičine čitatelje Branimir Livadić u predgovoru prvome Matičinu (i prvome hrvatskom!) izdanju Kosorova Požara strasti. Dakako, nije slučaj da je baš s Kosorovom dramom - u kojoj naturalistička tema odnosa seljaka prema zemlji kulminira u ekspresionističkoj viziji sukoba dobra i zla gdje se zlo pobjeđuje jedino zlom - hrvatska književnost konačno uhvatila korak s Europom, kako piše Ivica Matičević, priređivač ovoga novog izdanja Požara strasti. Naime, Josip Kosor (1879-1961), ta hodajuća enciklopedija, vječiti putnik, bohem i avanturist kreće se po svim europskim središtima, sklapa prijateljstva s Bahrom, Zweigom, Verhaarenom, Gorkim, Konstantinom Stanislavskim i s druginm odličnicima duha, marljivo upija suvremena mu književna i teorijska promišljanja, kako bi ih potom suvereno razrađivao u vlastitim djelima koja književna Europa s lakoćom prepoznaje i odobrava te u jednome trenutku razmišlja o tome da Kosoru podari i Nobelovu nagradu!