Pjesme

Suština poetike Safvet-bega Bašagića kao sistema umjetničkih načela nalazi se, danas već konvencionalno rečeno, na dinamičkoj, stvaralačkoj relaciji između izrijekom iskazanog u vidu namjere i težnje i onog što je poetski izraženo, stvoreno unutar njegovog djela, ali svakako sa presudnim naglaskom na onom kvalitetu koji je osobno i spontano stvaralački dosegnut i tako zauvijek umjetnički utvrđen. U svojoj poeziji i esejistici Bašagić je ostavio mnoga eksplicitna svjedočanstva kako o svojim pjesničkim uzorima tako i o vlastitim shvaćanjima poezije, o pogledima na njenu etiku i emocionalno-idejnu sadržinu i na formu kao vidove poetske cjeline. Ta svoja shvaćanja poezije Bašagić je u toku svoje književne djelatnosti razvijao i upotpunjavao u zavisnosti, s jedne strane, od vlastitih poetskih saznanja i pjesničkih simpatija i, s druge, od reakcije na poetska shvaćanja drugih pjesnika i pjesničkih generacija, tako da pregled ovih eksplicitnih zahtjeva, kojima je on nastojao da stvaralačko-poetski udovolji - predstavlja pojavni, svjesni vid njegove vlastite poetike u razvoju, od početka njegove pjesničke aktivnosti do njegove labudove pjesme - filozofsko-mističkog ciklusa - poeme Na pučini svjetla.