Novost

28.03.2014

JESENJI VALCER Šetnja sunčanom stranom starenja

Prošećete li se po knjižarama svoga grada, vidjet ćete da u njima ima mnogo knjiga o njezi i odgoju djece, problemima roditelja s djecom u pubertetu ili o navodnoj krizi srednjih godina, ali vrlo ih je malo o starenju i starosti. “Jesenji valcer” knjiga je o posljednjem dijelu našeg života koji se u stručnoj ali i u popularnoj literaturi najčešće nedovoljno točno opisuje kao razdoblje u kojem sve češće pobolijevamo, gubimo različitom brzinom svoje spo sobnosti, a i sva tijekom života stečena znanja...

U starosti, kao uostalom u svakom danu koji živimo, potrebna je određena prilagodba. Ta prilagodba uključuje strpljivo podnošenje tegoba koje se ne mogu ukloniti (npr. sporije kretanje, bolovi) pa s njima svakodnevno treba živjeti, zatim mirenje s neminovnim gubicima koji se tijekom života događaju, a u starosti su češći jer sve više odlaze naši vršnjaci te, dakako, prilagodbu na slobodno vrijeme koje sada imamo napretek. Upravo to prividno “prazno” vrijeme nekim starijim osobama teško pada, jer ne znaju čime bi ga ispunile. 

A kad jednom prestanu neposredna natjecanja s kolegama, prijateljima, supružnicima te stalna uspoređivanja koja takva natjecanja uključuju, život zapravo postaje zanimljiv i uzbudljiv na sasvim nov način. Sada imamo vremena za sve lijepo i dobro što nas okružuje, kao i snage da odbacimo sve što smatramo lošim, ružnim i nepotrebnim. Sad se možemo posvetiti onome što nas je oduvijek zanimalo ili jednostavno: živjeti dan po dan. …
Nekorisno kajanje

Kad ljudi tako žale za onim što je prošlo, kao i zbog kratkoće života, trebali bi se upitati u koje bi se životno doba – kad bi to bilo moguće – željeli vratiti. Bi li to bilo djetinjstvo, s cijelim školovanjem koje nas ponovno čeka? Sa svim nesigurnostima i strepnjama? Ili rana mladost, s odabirom zanimanja, traženjem partnera? Svatko kad razmišlja o dobu u koje bi se rado vratio misli pri tome na povratak u tadašnju dob, ali sa svim iskustvima i znanjima koje je u međuvremenu stekao. 

Obično ljudi kažu: “Da mi je tada bila sadašnja pamet!” Pokušajte zamisliti kako bi izgledala vaša mladost da ste znali sve što danas znate o odnosima u braku i odnosima s djecom, o podnošenju svekrvi i punica, snaha i zetova. Takva razmišljanja gotovo neizostavno dovode do zaključka da se zapravo, kad bi to i bilo moguće, ne bi valjalo vraćati, jer bi uglavnom ili sve bilo isto kao što je i bilo ili bi, uz postojanje stečenih iskustava i pameti – bilo još složenije i teže.

“Da sam barem” tri su najnekorisnije ali i najštetnije riječi koje možemo zamisliti, ako ih, dakako, izgovaramo ili u mislima ponavljamo kad se više ništa ne može učiniti i kad je sve to davna prošlost. 

“Da sam barem” ima smisla samo kad smo nešto propustili učiniti jučer ili prije dan-dva ili dovoljno nedavno da to još možemo ispraviti, da se nekome još možemo ispričati, da neku nepravdu još možemo ukloniti ili neki put kojim smo krenuli još promijeniti. 

Ali kad je sve to već davna prošlost, kad se više ništa ne može učiniti, tada bi svatko od nas trebao osvijestiti jednu jednostavnu činjenicu: kako bilo da bilo, tada smo učinili ono što nam se činilo najbolje, najpametnije ili toliko neodoljivo da nismo mogli drukčije. Ili, rekli smo nekome nešto ružno jer su nas ponijele emocije, jer smo bili povrijeđeni, jer smo mislili da nas nepravedno napada, ali i tu više nema lijeka...

Kajanje je koristan proces kad nas potiče na ispravljanje pogrešaka i neprihvatljivih načina ponašanja, kad poboljšava naše odnose s drugim ljudima i čini nas zadovoljnijima. Kajanje je korisno i kad nas upozorava na neke naše predrasude i pogrešne stavove, na pomanjkanje fleksibilnosti u odnosima s drugim ljudima.

Umjesto kajanja i predbacivanja, sebi i drugima, zbog nečeg što se dogodilo u davnoj prošlosti, trebali bismo sve to oprostiti: sebi svoje pogreške, drugima njihove i tako rasterećeni živjeti dalje svoj život. Pravo čišćenje povijesti upravo se i sastoji od toga da sve što nas je mučilo objektivnije ocijenimo i tada otpustimo, kao jesenji list koji je s drveta pao u rijeku, pa ga rijeka zauvijek odnosi iz našeg vidokruga. 

Opraštanje je prava alatka za retrogradno čišćenje prošlih odnosa. Možemo se vratiti u prošlost i oprostiti onima koji su nas povrijedili, onima koji nisu održali obećanja, koji su nas prevarili, koji su nam lagali. Sve to možemo sada, kad smo zreliji i mudriji, pogledati s različitih stajališta, što nam najčešće omogućuje i drukčija tumačenja...

Gubici su, nažalost, neizostavni dio života i za njih redovito nismo ni na koji način krivi. Bližnji nam umiru zbog bolesti ili nesreće, slučaja ili nepažnje, neki i svojom odlukom, što je za preživjele naročito bolno. Ali neovisno o tome kako su nas i zašto napustili, ljudi koje smo voljeli i koji su nam bili najvažniji u životu, kao što su to roditelji i djeca, ostaju trajno ugrađeni u naš život. 
Budite zahvalni

Kad jednom prođe najoštrija i najveća bol, tada bismo trebali tražiti po sjećanju svaki lijepi trenutak koji smo s njima proveli, svaki smijeh koji smo podijelili, sve što smo zajednički ugodno i dobro proživjeli i sve to pohraniti u posebnu škrinju s blagom. Jest da je bolno izgubiti one koje smo voljeli, koji su nam izuzetno mnogo značili, koji su nam život činili lijepim i vrijednim življenja, ali zar ipak nije i dalje krasno što su postojali, takvi kakvi su bili, što smo imali prilike provesti s njima godine i godine? Svatko koga smo voljeli ostavio je u nama svijetli trag koji je trajno uljepšao naš život. …

Zahvalnost postoji i u jednom drukčijem obliku. To je zahvalnost koju možemo osjećati zbog svega što smo u životu imali, mogli, znali i htjeli učiniti. Možemo i trebamo biti zahvalni i što je bilo ljudi (rodbine, prijatelja, romantičnih partnera) koji su nas voljeli i poklanjali nam svoje vrijeme i svoju naklonost.

Trebali bismo biti zahvalni i što prepoznajemo ljepotu prirode i svega u njoj, ljepotu u umjetnosti, u svakodnevnim sitnicama... Ima toliko toga zbog čega bismo trebali biti zahvalni, a nismo, jer sve to smatramo samim po sebi razumljivim. A ništa što nam je nešto značilo ne bismo trebali smatrati samim po sebi razumljivim, pa bismo i u starosti trebali biti zahvalni za svaki lijepi trenutak i svaki lijepi dan. Tamo gdje je ima, zahvalnost ide pod ruku sa skromnošću i čini život jednostavno – krasnim i vrijednim življenja. …

MIRJANA KRIZMANIĆ

SNIMIO DAMJAN TADIĆ/CROPIX


http://www.knjiga.ba/jesenji-valcer-setnja-suncanom-stranom-starenja-k9527.html