Nađi me

U nizu objavljenih djela o ratu u posljednje vrijeme osjeća se, sve više, jedna nemoć autora da o tom čvorišnom događaju naše aktualne književnosti kažu nešto novo i drugačije, na jedan neobičniji način. Otud ta tema sve više zastarijeva, otud ona jeste potrošena, otud ona sve jače zamara i ne znači ništa, ponajprije zbog tog prevaziđenog registra u kojemu se godinama uobličava, zbog te reportažne floskule koja se uglavljuje u književno djelo u ime angažmana. Ovaj roman Damira Šabotića, međutim, treba staviti među ona djela koja, neobičnošću svoje konstrukcije, nadilaze taj uobičajeni savremeni tok naše književnosti o ratu, i to nije jedini razlog zašto je ovo djelo vrijedno pažnje. Evo, dakle, jednog romana koji svjedoči da nijedna tema, sama po sebi, ne može biti zastarjela, da nijedna tema i ne postoji sama po sebi, da nijedna tema nije važna sama za sebe, unaprijed, prije svega zato što živi jedino unutar književne konstrukcije, nikada izvanliterarno, zaviseći samo od vještine autorske ruke pod kojom oživljuje! Po čemu je ovaj roman neobičan, zašto ta potrošena tema rata ovdje dobija jedno novo osvjetljenje? Zato što ovo nije roman o ratu, iako govori o proteklom ratu. I zato što je u pitanju roman. Ovo je roman koji ima i pet i šest razvijenih likova, i po tome je u drugačiji u odnosu na našu najnoviju književnost, ma koliko to zvučalo čudno. Šabotiću, dakle, nisu važni ni Rat ni Stradanje ni Progoni, njega se prije svega tiču sudbine njegovih likova, koje pomno motiviše i vodi. Njemu nije cilj svjedočenje, rat ga kao takav ustvari ne interesuje, njemu je važnije pisanje kao lirsko ispitivanje različitih slučajeva, različitih karaktera, različitih ljudi, u koordinatama konkretne situacije; naprimjer, u kontekstu proteklog rata i njegovih odjeka u crnogorskoj pozadini. Šabotićev roman je, dakle, tim neobičniji, jer prelazi na drugu stranu, s onu stranu linije fronta, među progonjenike, daleko u pozadinu, u odnosu na dominantnu bh. Ratnu književnost.