Moja obrana

Vojni tužilac je čitao, čitao, već čitav sat. Nisam umišljen i ne smatram sebe važnim, ali on mi je pridavao važnost: čitao je čitav sat. I to je sada već bio monoton glas i činilo se kao nešto što se mene tiče, nego kao nekakav izvještaj o noći u Europi i u svijetu, o noći koja još uvijek traje, o činjenicama koje se zbivaju u toj noći, o pokretima trupa, o ratu, o nekakvim političkim preokupacijama, o etičkoj tankoćutnosti u sukobu s niskošću svakodnevnog života, o odlukama višeg reda. Ja to više i ne znam točno ponoviti, ne znam uopće, na šta je mislio, naprosto ništa ne razumijem, vjerojatno nije razumio ni on. Krivnja i nekrivnja kao dvije odvojene etičke kategorije provlačile su se kroz svaku njegovu misao, ali i to su bile samo riječi u arsenalu riječi. Ja nisam ništa razumio, a ni on vjerojatno nije ništa razumio. Sve je bilo nekako proturječno i samo dio svih onih suprotnosti i proturječnosti koja su se zbivala u životu, a ona za mene nisu ništa značila u tom času, bio sam i suviše umoran i ispaćen. Sve što sam ja razumio bilo je, da sam, eto, i ja po nekoj historijskoj nuždi bio sudionik svih tih zbivanja i po nekoj historijskoj nuždi oruđe historije, ali - to su bili i svi drugi. Zašto sam onda samo ja odgovarao? I za šta konkretno? Nisam razumio optužnicu. Tužilac: - Špijunaža, veleizdaja, pokušaj ubojstva, bijeg! - Laž! O, molim, molim, izvest ćemo dokaze. Gledao sam po nepoznatim licima, koja su sjedila oko mene i preda mnom i po nepoznatoj dvorani. Kad sam ugledao prozore, okrenuo sam se prema njima. To svakako nije bio prezir prema sudu, ni podcjenjivanje. Htio sam da vidim nebo i htio sam da na časak odem dalje od ovih zidova i od svih zidova koji se uopće mogu zamisliti.