Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

35.024

Facebook slicica

Katalog

Mačak i ptica

Mačak i ptica

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika

Pisac: Alojz Ćurić


ISBN:

978-9958-10-099-2

Ilustracija:

Da - crno-bijelo

Izdavač:

Dostupnost:

do 7 dana

Šifra:

K3938

Broj strana:

80

Težina:

160 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

15,00 KM
do 7 dana

Kategorije:

Sadržaj:

Ovo je posthumno, veoma neobično i lijepo uređeno, izdanje lirskih zapisa i crteža Aloja Lojze Ćurića, jednog od najvećih banjalučkih slikara i likovnih pedagoga, čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag u kulturnom životu Banjaluke i Bosne i Hercegovine. Na vijest o smrti ovog izvanrednog umjetnika, čovjeka, pedagoga i humaniste, njegov prijatelj, poznati bosanskohercegovački pisac, Irfan horozović, objavio je nadahnut tekst, koji smo prilagodili i uz ovo izdanje:
LOJZO
Na velikome putu sasipanja zvijezda u mrave, kome li je odgodio kraj, kome podario spas? Alojz Ćurić (1933-2007)
Postoje ljudi čiji duh prepoznatljivo oblikuje vrijeme i mjesto u kojem jesu. Slikar i čovjek Alojz Ćurić – Lojzo – zacijelo je bio takav duh. Na kraju ostaje slikar. Slikar i njegove slike. Pjesnik i njegove pjesme. Čovjek i njegove priče u susretima, igre duha. Pamtit će to svi koji su ga poznavali, prijateljevali s njim i koji će, prisjećajući se starih, nove razgovore s njim moći voditi samo u mislima. Likovno putovanje i istraživanje Alojza Ćurića obilježeno je permanentnim preispitivanjem (što bi možda najvidljivije bilo uvidom u njegove crteže, skice, ilustracije – jedinstveni dnevnik!), gdje su možda najupečatljivija dva međaša: ciklus uljanih slika iz rane faze pod nazivom Mlinovi i niz akvarela, u zrelom dobu, slikanih vodom i bojom Vrbasa. Lojzo se (ime koje je sinonim za njegovo ime i prezime, život i – duh) bavio i keramikom. Slikao je i crtao na činijama, vrčevima i vazama. Oblikovao ih. Svijet njegove slikarske mladosti (i dugo još potom) obilježava grupa «Četvorica» koja se impresivno upisala u jedno vrijeme bosanskohercegovačkog slikarstva, posebno onog bliskom banjalučkom krugu. Dušan Simić, Bekir Misirlić, Enver Štaljo i Alojz Ćurić. Ižđikljali su sa svojim novim likovnim viđenjima, udišući slobodu istraživanja kistom i duhom. Odviše neobuzdano, čak opasno, kako se činilo nekim programiranim i teledirigiranim opservatorima iz onog doba što je gotovo dovelo do represije. Četiri slikara, četiri prijatelja, bili su istodobno i likovni pedagozi. I ta njihova pedagogija bila je jednako začudna za vrijeme i mjesto u kojem su živjeli – kao i njihovo slikarstvo. Kao Učitelj, Lojzo je zapravo bio predvodnik u uvijek novom otkrivanju svijeta, njegovih čuda i zamki. Bilo je u tom otkrivanju nečeg renesansnog, panteističkog, ludističkog... Tako se otkrivao elementarni labirint života sa svim svojim tajanstvima i jednostavnostima. Lojzo, kao slikar i učitelj slikarstva najmlađih slikara, igrač i učitelj igre – bio je doista majstor i jedne i druge igre. Filozofija dječijeg crteža bila je i filozofija života. O tome bi mogli da govore i zidovi stare škole «Zmaj Jova Jovanović», u kojoj je predavao sav svoj vijek, oslikani rukama učenika (srušena nakon Zemljotresa 1969), o tome svjedoče potezi brojnih učenika čija su viđenja i razmišljanja ucrtana u papir. Nagradama i uspjesima svojih učenika na međunarodnim izložbama, kojih je bilo doista mnogo, radovao se kao dječak – dječak-slikar!
I njegovo pjesništvo, prozodijski vrlo samosvojno i prepoznatljivo, neka je vrsta skrivene riznice, dostupne dosad samo malobrojnim prijateljima i poznanicima. Objavljivao je, u periodici, rijetko i sporadično, upravo suprotno onome kako je pisao i/ili zapisivao bujice svojih dojmova, komentara ili slika (doista, ponekad se služio riječima kako bi nešto nacrtao, skicirao ili dotaknuo dušu slike-misli. A jezik u tom pjesništvu (koje je istovremeno i putopis i ogled) nešto je doista posebno. Lojzo je izgradio vlastiti idiom, prepun začudnih i inspirativnih neologizama koji se ponekad doimaju fantazmagorično u njegovom apartnom sintaktičnom labirintu. Ono po čemu će posebno biti zapamćen od ljudi s kojima se sretao je njegovo mišljenje Bosne, misaone kuće u Svijetu, u čijim je zakutcima, podrumima i tavanima moguće pronaći odgovore na sva pitanja koja nam postavlja naš svakodnevni život, čak i u danima nedavnog martirija (usud ga nije zaobišao, naravno, i stoički je ponio svoj dio bremena). Sva duhovna lica Bosne bila su mu bliska, sve što je ugrađeno u stoljetno iskustvo života na ovom tlu – ono što je apokaliptički bilo napadnuto. I pred čim nije pokleknuo. Dok ponovno čitam njegove najnovije tekstove (u kojima je to više nego vidljivo): Prkosni mihrab, Sarajevski vjetrovi, Cvatešna..., prisjećam se i nekih od ranijih, izuzetno inspirativnih (Ciklame za Dioklecijana, Pijan u Počitelju, Kapričosi). I vjerujem da će jednog dana, ne tako dalekog, bar dio te ostavštine biti dostupan u Knjizi. Kao i njegove slike, akvareli i crteži... Tako sam pisao u proljeće 2007. Sad možemo listati Mačka i pticu tj. Bregavu, prazapis o strašnom sudu i crteže jedne antologije sevdalinke. Osebujan uvod za čitanje Lojze.
Irfan Horozović

  • Izdanje: 1
  • Godina: 2012
  • Jezik: Bosanski jezik
  • Vrsta uveza: Meki uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 140x240
  • Zemlja porijekla: Bosna i Hercegovina
  • Stanje: Nova

Detalji

Ovo je posthumno, veoma neobično i lijepo uređeno, izdanje lirskih zapisa i crteža Aloja Lojze Ćurića, jednog od najvećih banjalučkih slikara i likovnih pedagoga, čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag u kulturnom životu Banjaluke i Bosne i Hercegovine. Na vijest o smrti ovog izvanrednog umjetnika, čovjeka, pedagoga i humaniste, njegov prijatelj, poznati bosanskohercegovački pisac, Irfan horozović, objavio je nadahnut tekst, koji smo prilagodili i uz ovo izdanje: LOJZO Na velikome putu sasipanja zvijezda u mrave, kome li je odgodio kraj, kome podario spas? Alojz Ćurić (1933-2007) Postoje ljudi čiji duh prepoznatljivo oblikuje vrijeme i mjesto u kojem jesu. Slikar i čovjek Alojz Ćurić – Lojzo – zacijelo je bio takav duh. Na kraju ostaje slikar. Slikar i njegove slike. Pjesnik i njegove pjesme. Čovjek i njegove priče u susretima, igre duha. Pamtit će to svi koji su ga poznavali, prijateljevali s njim i koji će, prisjećajući se starih, nove razgovore s njim moći voditi samo u mislima. Likovno putovanje i istraživanje Alojza Ćurića obilježeno je permanentnim preispitivanjem (što bi možda najvidljivije bilo uvidom u njegove crteže, skice, ilustracije – jedinstveni dnevnik!), gdje su možda najupečatljivija dva međaša: ciklus uljanih slika iz rane faze pod nazivom Mlinovi i niz akvarela, u zrelom dobu, slikanih vodom i bojom Vrbasa. Lojzo se (ime koje je sinonim za njegovo ime i prezime, život i – duh) bavio i keramikom. Slikao je i crtao na činijama, vrčevima i vazama. Oblikovao ih. Svijet njegove slikarske mladosti (i dugo još potom) obilježava grupa «Četvorica» koja se impresivno upisala u jedno vrijeme bosanskohercegovačkog slikarstva, posebno onog bliskom banjalučkom krugu. Dušan Simić, Bekir Misirlić, Enver Štaljo i Alojz Ćurić. Ižđikljali su sa svojim novim likovnim viđenjima, udišući slobodu istraživanja kistom i duhom. Odviše neobuzdano, čak opasno, kako se činilo nekim programiranim i teledirigiranim opservatorima iz onog doba što je gotovo dovelo do represije. Četiri slikara, četiri prijatelja, bili su istodobno i likovni pedagozi. I ta njihova pedagogija bila je jednako začudna za vrijeme i mjesto u kojem su živjeli – kao i njihovo slikarstvo. Kao Učitelj, Lojzo je zapravo bio predvodnik u uvijek novom otkrivanju svijeta, njegovih čuda i zamki. Bilo je u tom otkrivanju nečeg renesansnog, panteističkog, ludističkog... Tako se otkrivao elementarni labirint života sa svim svojim tajanstvima i jednostavnostima. Lojzo, kao slikar i učitelj slikarstva najmlađih slikara, igrač i učitelj igre – bio je doista majstor i jedne i druge igre. Filozofija dječijeg crteža bila je i filozofija života. O tome bi mogli da govore i zidovi stare škole «Zmaj Jova Jovanović», u kojoj je predavao sav svoj vijek, oslikani rukama učenika (srušena nakon Zemljotresa 1969), o tome svjedoče potezi brojnih učenika čija su viđenja i razmišljanja ucrtana u papir. Nagradama i uspjesima svojih učenika na međunarodnim izložbama, kojih je bilo doista mnogo, radovao se kao dječak – dječak-slikar! I njegovo pjesništvo, prozodijski vrlo samosvojno i prepoznatljivo, neka je vrsta skrivene riznice, dostupne dosad samo malobrojnim prijateljima i poznanicima. Objavljivao je, u periodici, rijetko i sporadično, upravo suprotno onome kako je pisao i/ili zapisivao bujice svojih dojmova, komentara ili slika (doista, ponekad se služio riječima kako bi nešto nacrtao, skicirao ili dotaknuo dušu slike-misli. A jezik u tom pjesništvu (koje je istovremeno i putopis i ogled) nešto je doista posebno. Lojzo je izgradio vlastiti idiom, prepun začudnih i inspirativnih neologizama koji se ponekad doimaju fantazmagorično u njegovom apartnom sintaktičnom labirintu. Ono po čemu će posebno biti zapamćen od ljudi s kojima se sretao je njegovo mišljenje Bosne, misaone kuće u Svijetu, u čijim je zakutcima, podrumima i tavanima moguće pronaći odgovore na sva pitanja koja nam postavlja naš svakodnevni život, čak i u danima nedavnog martirija (usud ga nije zaobišao, naravno, i stoički je ponio svoj dio bremena). Sva duhovna lica Bosne bila su mu bliska, sve što je ugrađeno u stoljetno iskustvo života na ovom tlu – ono što je apokaliptički bilo napadnuto. I pred čim nije pokleknuo. Dok ponovno čitam njegove najnovije tekstove (u kojima je to više nego vidljivo): Prkosni mihrab, Sarajevski vjetrovi, Cvatešna..., prisjećam se i nekih od ranijih, izuzetno inspirativnih (Ciklame za Dioklecijana, Pijan u Počitelju, Kapričosi). I vjerujem da će jednog dana, ne tako dalekog, bar dio te ostavštine biti dostupan u Knjizi. Kao i njegove slike, akvareli i crteži... Tako sam pisao u proljeće 2007. Sad možemo listati Mačka i pticu tj. Bregavu, prazapis o strašnom sudu i crteže jedne antologije sevdalinke. Osebujan uvod za čitanje Lojze. Irfan Horozović

Dodatne informacije

Izdavač Bosanska riječ Tuzla
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter