Ukulele Jam

Konačno se bližilo to dugo žuđeno ljeto, ljeto nakon kojega će Miki postati gimnazijalac, početi izlaziti u grad, naučiti voziti auto… Ljeto 92. godine, negdje u Bosni. A onda su stigli vojnici, glad i granate. Miki se našao s rukama na leđima, čelom prema zidu i čekao pucanj… Završio je sa sretnijim dijelom obitelji kao izbjeglica na Jadranu, u sobi 210, zgrada D1, formalno-pravno kao trećerazredni građanin, u mediteranskoj idili. Ali, kada imaš šesnaest, nisi sasvim svoj, svijet ne može biti crn ni konačan, sile života tjeraju te i nose, pa tako i Miki, u složenim i osjetljivim situacijama, ubrzano odrasta i snalazi se kako zna i umije. Puni inventar krnje mladosti je tu: tulumi na plaži, djevojke, prijatelji i neprijatelji, glazba – u Mikijevom slučaju heavy metal iznad svega – izlasci u grad, u omiljeni klub, Ukulele. Još da je tu njegov brat, Mister No, koji je nestao u ratu, da roditelje ne mori apatija, da novi ratovi ne izbijaju i novi ljudi ne nestaju... Ukulele jam Alena Meškovića je bildungsroman u kvazi-idili, roman za Hrvatsku važan koliko i Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić. Naime, Miki nije prognanik, nego izbjeglica, a to nije lingvistička nego egzistencijalna razlika. Možda je baš zbog te razlike Ukulele jam napisan na danskom, u kulturi koja je Meškoviću poželjela dobrodošlicu i usporedila ga sa Salingerom i Knausgårdom.