Kako sam ribu učio da pliva

Za mene više nema ni nade. Vrijedi li ići dalje a ne radovati se ničemu, strepiti od svakog novog dana, sa teškom zebnjom čekati svaku narednu noć? Kao u bunilu idem prema ormariću s lijekovima. Na dlan istresem bočicu tableta za smirenje. Mnogo sam puta do sada dozivao smrt, molio je da me odvede tiho i bezbolno, kao rahmetli nanu, u snu. Uvijek se oglušivala, odvodila one koji su vapili za životom, one iz kojih je kuljala snaga, frcala radost, one koji su je se bojali, bježali. Sada ću je nadmudriti, zaspat ću snom u kome aveti neće biti. Blaženstvo mira, spokoj, što sam predugo uzalud u životu tražio, naći ću u tome vječnom snu. Želim jedino da poniranje traje kratko. Sasipam tablete u usta i drhtavom rukom uzimam čašu vode. - Stani! - kao da čuh glas.