Detalji
Tamo gdje pisci i čitatelji isčekuju zamku, samo se dopadaju stereotipi, igračke taštine i poneki cvijet u vrtu što podsjeća, naslućuje ili podstiče, naviku jezika da se presvalči.
Da bismo tu ranu pristali nazivati izdajom, imenujemo je ustrajavanjem na odgovornom odgajanju, a potom poput psa ližemo, uvijamo u naslage tuge, odvajamo kore zadovoljstva prepoznavanja, bez riječi, porađamo svijest da odložimo naum srca, slovo sudbine (koje bi također moglo ne odustajati od nas rastući pred teretom svlačenja). Može li strast za suglasjima prestati biti glasna.