Iz majkine sehare

Dobro se sjećam sehare. Bila je stolarsko remek djelo našeg komšije Fehe. Napravio ju je od orahovine boje ćilibara i opkovao sjajnim željeznim trakama. Njena reza podsjećala me na pačiji kljun i bila je ukrašena. Na njoj je kao privjesak visio žuti mesingani kilit. Ništa me nije toliko privlačilo kao metalni zvuk poklopca kada se otvarao, i uvijek sam utrčavao u sobu, gdje su žene uvijene u šarene šamije, sa majkom, radoznalo i sa divljenjem razgledale tajanstvenu unutrašnjost sehare. Majka me uvijek dočekivala sa prijekorom, i ja sam se vraćao nazad.