Gutači vremena

Odlomak iz knjige Gutači vremena autorice Jagode Iličić) Vrijeme je arhipelag, oblak ispleten od kopna i vode. Kako inače objasniti snove koji te tjeraju da uvijek izroniš na istome mjestu, i zaroniš, duboko, u potrazi za svjetlom čiji varavi trag mami kroz vodu i pjeva glasom koji čuje samo tvoje srce. Sakupljam mrvice, osipa se iz dlanova, komad kruha, pečenog ispod velike kupole vremena. Dok naučim što ću s njim već ga je pola nestalo, postalo hrana gladnim pticama koje prate ljudske tragove. Teško je vratiti se, preći s ove strane kože. Kada zatvorim oči i put, vijugava staza bez znakova povede me...moje tijelo ućuti poput velike nule na crti vremena, beskonačnom pravcu koji s obje strane vodi u nedogled. Nedogled u prošlost i nedogled u budućnost, bilo kuda da okreneš lice, uvijek si na raskrsnici. Ne zbunjuju me putevi koje mogu obuhvatiti pogledom. Zbunjuju me teška, proturječna putovanja bez vidljivog smisla i nezamislivih stanica. Strah me da se jednom neću znati vratiti. Plašim se dubokih spilja ispod sunčeve svjetlosti. Možda, jednom, neka bezimena sila pokrene vrtlog i izroni iz bezdana, oštrih jasnih obrisa, možda...nestane, razdvoji se u milion kapi rasprši se u oceanu i nestane, tiho, ledeni brijeg, uronjen u vodu... Neću pričati o ljubavi. Da se mene pita, zabranila bih da joj se izgovara ime, kao što je vijekovima, izabrani narod, drhtao od pomena Boga kome su se klanjali. Ne želim ponavljati riječi koje su , prelazeći od usana do usana, kao stepenice malenih primorskih gradova, postale klizave i opasne za korak. Kako pronaći riječi u koje bi stala rijeka čija se široka delta slijeva u more? Bezbroj je rukavaca kojima teče, i svaki je ona, i mnogo ih je ona a opet iz mnoštva, rijeka jednoga imena putuje negdje i nosi sjećanja, na brda i nebo, sjenke koje se nadvijaju nad njezinim njedrima , lišće kojima se poigravaju talasi, nestašna djeca rođena iz ljubavi vode i vjetra... Rečenice bez smisla izranjale su iz tame poput dijelova potopljenog broda sve dok se nije rodila priča o Mudracu koji je krenuo na put kako bi pronašao sedam istina po kojima je krojen svijet po mjeri čovjeka. Sedam istina trebao je odnijeti iza teških vrata Vremena i pokriti pečatom kako ne bi bile zaboravljene. Morao je stići prije dugih, upornih dlanova zaborava. Na putu su vrebali gutači vremena.