Cvjetovi zla

Kada je 1857. francuska cenzura utvrdila da pjesnička zbrika Cvjetovi zla sadrži opscena i nemoralna mjesta te izraze, a francuski sud osudio izdavača i autora na novčanu kaznu i zapljenu šest pjesama iz zbirke komponirane u šest ciklusa, vjerojatno nitko nije ni pomislio da će budućnost toj zbirci odrediti mjesto jedne od najutjecajnijih i najglasovitijih pjesničkih knjiga, početnoga mjesta modernizma. Baudelaireov virtuozni artizam savršeno je osjećao i prepoznavao njegov najodaniji hrvatski poznavatelj i sljedbenik Antun Gustav Matoš. Godine 1907. Matoš zapisuje: Cvijeće zla je jedno od najvećih djela prošlog vijeka kao reakcija protiv antiestetičkog barbarstva, pozitivističkog optimizma, kao reakcija protiv utilitarskog, nivelističkog i antiindividualnog demokratizma. Baudelaire je tu izmaglio čudo nepoznato nanaprednijim teorijama: da najljuću bol, najveću negaciju pretvara u harmoniju, u poeziju. Pjesnici najbolje rješavaju iskonsku borbu između pesimizma i optimizma, jer sve, pa i trulež, grijeh, bolest i smrt nosi neprekidnu klicu višeg i vječnog životnog principa. Da taj ideal ne postoji, ljepota ne bi bila posvuda kao trag božanstva i mi ne bi kroz grijeh i roptanje toga mrkog i purpurnog Cvijeća osjećali vječne harmonije svijeta Platonovog i Danteovog. Divan je odista cilj poezije. Vesela ili tužna, uvijek nosi karakter utopije (Baudelaire). Što bi bio čovjek bez tih velikih sanjara? Dan bez noći i život bez sna. Sanjajmo dakle!